Niko ne voli da ga kritikuju. Ali odrasli, znaju u čemu su dobri a u čemu nisu. Imaju dovoljno objektivnosti i zrelosti za suočavanje sa kritičkim komentarima. Za decu, je to sasvim drugačije. Deca ne znaju u čemu su dobra, stalno pokušavaju nešto novo, ulaze u nove situacije zbog kojih mogu da se osećaju nesigurno. Takvo dečije ponašanje dovodi do  kritikovanja od strane odraslih iz njihovog okruženja (u dečijim mislima) podsmeha. Većina dece je osetljiva na kritiku.

Ono što deca jako žele i što im potrebno je podrška. Neka deca neće da se upuštaju u nove situacije, jer misle da ne mogu savršeno nešto da urade prvi put, a ne žele da se izlože kritici. Takvo njihovo ponašanje  automatski isključuje mnogo novih mogućnosti, kao i uvežbavanje u željenim aktivnostima i učenje da se suoče i prihvate kritiku.

Roditeljski zadatak je da ponudi deci smernice u obliku konstruktivne kritike. Što po definiciji, podrazumeva da će roditelj morati da kritikuje dete kako nešto radi. Mora da ih ohrabri da se ne brane kada ljudi pokušavaju da im daju povratne informacije, naročito kada možda postoji bolji način da se nešto uradi.

Jedan od načina da  zadobijete dečije poverenje je da im jednostavno kažete da sve povratne informacije koje im dajete  treba da im pomognu da urade najbolje što mogu. Podsetite ih da im želite najbolje, da ste vi tim, i da ih nedvosmisleno podržavate. Potkrepite to pričom o svom prvom neuspelom pokušaju da uradite nešto, i kako sada to dobro radite.

Ako ih kritikujete, započnite sa pozitivnim izjavama.  Pohvalite ih za ono što ste videli da dobro rade. Pohvalite ih za ostvareno postignuće. Pobrinite se da čuju da napreduju i da ono što su postigli nije lako.

Kada kritikujete, obratite pažnju da to bude u konstruktivnom maniru. Ne ovako: “Zamahuješ reketom pogrešno.“ Ali ovako da: “Da bi stekao veću kontrolu kuda će lopta da ode, pokušaj da pomeriš ruku gore i stisni malo.“ Beležite šta rade ispravno i ponovite im da to nije lako ali da im još malo treba da uspeju.

3 „Nemoj“

  1. Ne kritikujte kada ste ljuti, kritikujte samo kada ste mirni.
  2. Ne kritikujte pred publikom, kritikujte samo kada ste nasamo sa decom, kod kuće.
  3. Ne kritikujte Vašu decu, već ono šta su uradila. Drugim rečima, ako crtaju prstima po zidu, recite im: „Crtanje prstima po zidu je loše“, a ne: „Loš si u crtanje prstima po zidu“.

Što se tiče primanja kritika od drugih ljudi, naučite dete da posmatra kritiku u potrazi za korisnim informacijama o kritičaru. Npr. možda, drug iz razreda kritikuje tvoje umetničko delo, zato što on želi da bude najbolji slikar u razredu ili je ljubomoran ili nesiguran. To je čest slučaj. Takođe, učite dete da prihvati kritiku, a da se ne brani ili da ne kontrira vlastitom kritikom. Možete ga vežbati da kaže: „ Hvala na Vašem mišljenju, uzeću ga u razmatranje.“  Ili „Zanimljivo“. Ovakvim ponašanjem, tražite od svog detet da bude malo zreliji od kritičara. Očekivano je, da će Vaše dete intuitivno razumeti samopouzdanje koje ste mu ulili tim gestom i da će zauzvrat biti rado da ga opravda.