Odrasli, a posebno roditelji, najčešće se teško snalaze kad treba da saopšte detetu da im je neko blizak, neko poznat umro. Zato je važno znati da se u procesu razvoja pojma smrti kod dece prepliću procesi razvoja kognitivnih i emocionalnih kapaciteta, ali su bitni i činioci životnih iskustava deteta i kulture u kojoj ono živi.

Uzrast od 3 do 5 godina

Na ovom uzrastu deca poriču smrt, ne razumeju pojam smrti. Smrt shvataju kao nešto privremeno, kao promenu mesta življenja, malo je razlikuju od sna. U grobu se nastavlja život, mrtvi jedu, piju, rastu, osećaju, žele napolje, ali ih zemlja i sanduk u kome su u tome sprečavaju. Možete očekivati pitanja: „Zašto deka nije došao na večeru?, Zašto ne otvori sanduk i dođe? , Kada će se vratiti?“

Uzrast od 5 do 9 godina

Na ovom uzrastu deca personifikuju smrt, doživljavaju je kao osobu sa karakteristikama ljudskog bića. Doživljavaju je kao proces sličan bolesti. Smrt se pojavljuje u obliku duha, fantoma, nevidljiva je, dolazi noću, može biti kazna za neko ponašanje. Na ovom uzrastu deca sve više shvataju smrt kao ireverzibilnu pojavu, ali ne i univerzalnu, je samo poneko umire i to stari i bolesni. Imaju ideju da se smrt može kontrolisati.

Uzrast od 9 godina

Na ovom uzrastu smrt se shvata kao prestanak telesnih aktivnosti, kao prirodan i definitivan proces. Opis mrtvog čoveka je realističan, što je u potpunom skladu sa realističnim pogledom na svet koji deca tog uzrasta imaju.

Kada se detetu saopštava informacija da mu je neko blizak umro važno je pridržavati se sledećih saveta:

  1. Reći detetu u njemu poznatoj, zaštićenoj sredini
  2. Ne saopštavati mu pred spavanje
  3. Prihvatiti bilo koju reakciju koju dete ispolji
  4. Biti prisutan i dostupan za dete